Zamislite, poštovani posjetitelji Dubrovnik Web Portala da ste, recimo, turist na Stradunu. Pa obilazite gradske zidine, posjećujete Franjevački i Dominikanski samostan, uživate u vrevi «zelene place», odnosno Gundulićeve poljane, učinili ste đir do Porta i opjevane Porporele podno tvrđave Svetoga Ivana... Samo ste jedan od brojnih namjernika koji hrle doći i vidjeti Grad.U Dubrovniku ste, najpoznatijem turističkom središtu Hrvatske, Gradu koji Dubrovčani izgovaraju i pišu s velikim G, sredini u kojoj gotovo svaki kamen ima svoju jedinstvenu priču o prohujalim stoljećima.

I dok budete slušali turističkog vodiča, ili pak svoje prijatelje Dubrovčane kako punih usta i s neskrivenim ponosom govore o Gradu kamena, sunca i svjetlosti, Držiću, Gunduliću, Vojnoviću, Boškoviću, Getaldiću, Kotruljeviću... povijesnom središtu Grada upisanom u Svjetski registar UNESCO-vih zaštićenih spomenika kulture, divili se još uvijek «živom Gradu» i slušali o mudrosti i diplomatskoj vještini kojima je stoljećima vođena Dubrovačka republika... vrlo vjerojatno nećete primjetiti da je tu na najpoznatijim gradskim lokalitetima i u dubrovačkoj okolici, ne tako davno, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća bjesnio užasni, barbarski, osvajački rat.

«Prekompozicija SFRJ»

Zazvučat će vam nemogućom spoznaja kako je, eto, kroz povijest bilo i onih koji su Dubrovnik snagom novovjekog topničkog i ostalog naoružanja mjesecima nemilosrdno opsjedali, bombardirali, granatirali, tukli... zbog svojih bolesnih političkih ideja o «prekompoziciji prostora bivše Jugoslavije». Jer, sve do jeseni 1991. godine, do dana krvavog raspada SFRJ, Dubrovnik su u dotadašnjoj prebogatoj povijesti rušili jedino potresi, poput one čuvene «velike trešnje» iz 1667., ili 1979. godine. Nikada kroz minula stoljeća Dubrovnik nije bio tako sustavno i divljački razaran od ljudske ruke kao 1991/92. godine, kada su na jug Hrvatske krenule agresorske jedinice bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), te pridružene im razne dobrovoljačke i ine formacije iz Crne Gore, Srbije i istočne Hercegovine.

Iako je i '91 bilo posve jasno zašto je napadnut krajnji jug Hrvatske, nakon te barbarske agresije i, nažalost samo dviju presuda Međunarodnog suda u Haagu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, ipak je s određene vremenske distance još jasnije kako se u tom navodnom pokušaju «očuvanja Jugoslavije», odnosno «ratu za mir» stvarno radilo o nakani stvaranja «Velike Srbije» okupacijom dobrog dijela teritorija Republike Hrvatske. Stoga se bez ikakve dvojbe može kazati da je napad na krajnji jug Hrvatske i njegovo središte Dubrovnik bio isplaniran i izveden s punom suglasnošću nekadašnjih saveznih institucija (Predsjedništvo SFRJ, JNA, Savezni sekretarijat za narodnu obranu...) koje su se stavile u službu ostvarenja neskrivenih velikosrpskih imperijalnih ciljeva.

Prevlaka kao «casus belli»

Pritom valja napomenuti da u Dubrovniku i na njegovu širem gradskom području jedinica JNA i vojarna nema od 1968. godine kad je razumno zaključeno kako turizam i vojska ne idu zajedno. Najbliža vojarna u jesen '91 nalazi se na Prevlaci, udaljenoj od Grada cijelih 55 kilometara, i nadomak je Herceg Novoga, a ne Dubrovnika. Vojarna na Prevlaci nije blokirana kao u drugim dijelovima Hrvatske, pa je nema ni potrebe deblokirati uz pomoć JNA, kako se tada «strateški» promišljalo u Beogradu i Podgorici. Nadalje, u Dubrovniku nema oružanih međunacionalnih sukoba, pa nema ni potrebe «spasavati goloruki srpski narod», što je u to vrijeme, u pravilu, bila izlika za otpočinjanje rata u Baranji, Slavoniji, Lici, Kninu... Uza sve to je izmišljen i tzv. granični problem s poluotokom Prevlakom u Konavlima, na ulazu u Bokokotorski zaljev, što je poslužilo kao casus belli za agresiju na jug Hrvatske.

Vraćajući se u te dane valja podsjetiti da je to vrijeme oružane borbe i rata za samostalnost i međunarodno priznanje RH, ali je u ljeto '91 malo tko vjerovao da će biti i bezumnika koji će se usuditi napasti Dubrovnik. Dapače, u Dubrovnik su dolazile majke s djecom iz tada ratom zahvaćenih područja Slavonije i Baranje, a s najviših državnih vrhova pristizala su uvjeravanja kako rata na jugu Hrvatske neće biti. No, kad su krajem tog ljeta u Dubrovniku susjednoj Crnoj Gori i obližnjoj istočnoj Hercegovini učestale mobilizacije tzv. ratnih jedinica JNA, kad su najistaknutiji gradski spomenici (Orlandov stup, palača Sponza...) zaštićeni drvenim oklopima poduprtim vrećama šljunka, te kad su koncem rujna počeli oružano-topnički napadi na sela u pograničnom području Konavala i Župe dubrovačke... praćena zbjegovima stanovništva iz tih krajeva u gradske hotele, bilo je jasno da i Dubrovniku predstoji više nego teško razdoblje.

«Ajkulom» po Dalmaciji

U beogradskim i pogoričkim političko-vojnim kabinetima tzv. operacija Dubrovnik je bila poznata kao plan pod kodnim nazivom «Ajkula». Njime je Dalmaciju trebalo ispresijecati na nekoliko bitnih koridora i odvojiti je od u to vrijeme preostalog neokupiranog dijela RH. Završnica tih aktivnosti, kao dijela strateškog vojno-političkog plana znanog kao «Ram» (koji je trebao «okupiti sve Srbe u jednoj državi») podrazumijevala je postupno zauzimanje što većih područja Zadra, Šibenika, Splita, Ploča i Dubrovnika.

Kad je riječ o području juga Hrvatske, od Konavala do Slanoga i Čepikuća u Dubrovačkom primorju, planovi JNA su predvidjeli presijecanje tog teritorija na nekoliko mjesta, što je i odredilo bitne smjerove napada iz pravca Crne Gore i Trebinja, odnosno Popova polja.
Ti napadni pravci bili su Prevlaka – Vitaljina, Žvinje – Vitaljina, Sutorina – Debeli brijeg i Malta – Bani s crnogorske strane; te Grab – Dubravka, Poljice – Ivanov križ, Ivanica – Brgat, Zaplanik – Osojnik, Zavala – Slano i Ravno – Čepikuće s istočnohercegovačke, odnosno trebinjske strane.

Vojnom terminologijom rečeno ideja tog velikog manevra bila je: s polaznih položaja s područja Crne Gore i BiH na granici prema RH «brzim prodorom pješadijskih jedinica uz jaku artiljerijsku pripremu te podršku iz zraka i s mora izvršiti blokadu općine Dubrovnik i odsjeći je od ostalih dijelova Hrvatske; a zatim manjim napadnim kolonama brzo izbiti na obalni rub, ispresijecati snage u obrani i po dijelovima ih eliminirati te u konačnici ovladati cjelokupnim područjem Dubrovnika». Vojno zauzimanje, odnosno okupacija dubrovačkog područja predstavljala je pripremnu osnovicu za daljnje prodiranje i pokušaj osvajanja doline Neretve čime bi jug Hrvatske praktički od Ploča do Prevlake bio posve odsječen od matice zemlje.

Unatoč činjenici da je JNA sa svojim pomagačima, koji su se zajedno s njezinim pripadnicima samozvano proglasili tzv. oslobodiocima – do kraja studenoga '91 okupirala područja Konavala, Rijeke i Župe Dubrovačke te zauzela najveći dio Dubrovačkog primorja i prodrla gotovo do Stona – Dubrovnik je, kao konačni cilj osvajačke armade i planirano središte kvislinške «Dubrovačke republike» obranjen, izdržao je sedmomjesečnu blokadu, te bez vode, struje i telekomunikacijskih veza preživio i proživio pravu srednjovjekovnu opsadu potkraj 20. stoljeća. Vojnu opsadu i pomorsku blokadu uspješno su probijali pripadnici dubrovačkog Odreda naoružanih brodova (ONB) predstavljajući sa svojim gliserima u to vrijeme stvarnu «pupčanu vropcu» Grada s ostatkom Hrvatske dovozeći u Gruž naoružanje, hranu, lijekove, nove branitelje...

Deset «oslobodilaca», jedan branitelj

Za izdržavanje takve opsade i blokade zaslužni su više nego malobrojni branitelji Dubrovnika što vjerojatno najbolje potvrđuju podaci koji se kao dio iskustava iz Domovinskog rata izučavaju u zagrebačkom Vojnom učilištu HV-a. U početnoj fazi obrane (listopad – prosinac '91) bilo je uključeno maksimalno do 1000 ljudi, računajući i one u borbi kao i one u smjenama za odmor. Na iznimno uski prostor bojišnice (mjestimice 720 metara) od Konavala do Dubrovačkog primorja i stonskog dijela Pelješca, duljine oko 120 kilometara - krenule su tri SMB brigade s više od 10.000 vojnika, 100 tenkova, 50 raznih oklopnjaka i 120 oruđa većeg kalibra uz ogromnu potporu pomorskih i zračnih snaga JNA iz Crne Gore, Srbije i istočne Hercegovine. Tu, po mnogo čemu jedinstvenu bojišnicu u hrvatskoj sveukupnoj borbi za osamostaljenje – prvih dana listopada '91 branilo je ukupno 670 skromno naoružanih tadašnjih pripadnika Zbora narodne garde, policijskih specijalaca, aktivnih i pričuvnih pripadnika MUP-a, teritorijalaca i dragovoljaca. Vojnički rečeno:odnos snaga u ljudstvu iznosio je 10 i više naprama 1, dok se odnos snaga u teškom naoružanju i vatrenoj moći gotovo i ne može prikazati.Ilustracije radi, Zapovjedništvo obrane Dubrovnika na čelu s tadašnjim dopukovnikom, kasnijim generalom Nojkom Marinovićem 1. listopada '91 raspolagalo je s 9 minobacača od 82 i 120 mm, 8 ručnih bacača, 6 protuavionskih topova, 3 topa od 85 mm i 6 glisera.Imajući u vidu te podatke o ljudstvu i obrambenoj vatrenoj moći sedmomjesečna obrana gradskog područja od Svetoga Jakova do Sustjepana predstavlja ljudski i vojnički podvig. Na tim je temeljima u proljeće '92 uspostavljeno Južno bojište kada je pod zapovjedništvom general Janka Bobetka Hrvatska vojska najprije oslobodila Dubrovačko primorje, Rijeku i Župu dubrovačku te deblokirala Dubrovnik, stvorivši tako uvjete za oslobođenje Konavala krajem listopada iste godine.